EKSKLUZIVNO: Kakau otkriva razloge za igranje za Nemačku i najteže trenutke
U ekskluzivnom razgovoru za Flashscore, Kakau otkriva kako je igrao na Svetskom prvenstvu, kako je preživeo u petoligašu koji nije isplaćivao plate i kako je postao večiti idol Štutgarta (proveo je 11 sezona, uključujući osvajanje poslednje Bundeslige kluba 2007. godine).
Četrdesetpetogodišnjak je takođe govorio o teškom detinjstvu i otkrio zašto je vuvuzela na Mundijalu 2010. predstavljala problem na terenu.
Rođeni ste i odrasli u unutrašnjosti Sao Paula, a fudbal ste počeli u Palmeirasu. Kakav je osećaj nositi dres reprezentacije zemlje u kojoj nikada niste zamišljali da ćete živeti kao dete?
"To je zaista nešto neopisivo. Nešto čak i nezamislivo u to vreme. Došao sam drugačijim putem nego mnogi igrači u Brazilu. Mnogi su kupljeni ili angažovani direktno za igranje u Bundesligi. Igrao sam za Palmeirasove mlade do 17 godina, a zatim su me pustili. Igrao sam u nižim ligama Sao Paula. Kratko sam bio u Nacional-SP, a 2000. godine došao sam u Nemačku da pokušam da igram ovde.
"Probao sam u petoligašu, timu iz turske kolonije, Turkgucu iz Minhena. Igrao sam u petoj ligi, igrao u četvrtoj za B tim Nirnberga i uspeo da uđem u Bundesligu preko Nirnberga. Onda je došao Štutgart, osvojio sam Bundesligu i ušao u nemačku reprezentaciju.
"Veliki sam fan Svetskog prvenstva. Sećam se kada sam imao devet godina, plakao sam kada je Brazil eliminisan od Argentine na Mundijalu 1990. Još više sam plakao kada smo osvojili Svetsko prvenstvo 1994. Onda, naravno, odrastete, igrate, nemate taj osećaj kao kada ste bili mali, ali uvek sam sanjao o Mundijalu.
"Imati priliku da postanem naturalizovani Nemac, da budem pozvan u nemačku reprezentaciju, da učestvujem na Svetskom prvenstvu, i danas je za mene nešto nadrealno. Jer ste u drugoj zemlji, vrhunskoj fudbalskoj naciji, tako da kvalitet mora da postoji, nije samo 'naturalizovan, igraj'.
"Moći da igram za ovu zemlju, da budem dobro primljen, da je predstavljam na istorijskom Mundijalu u Africi, nešto je što me i danas ispunjava ponosom.
Kada vas je Joakim Lev, tadašnji selektor Nemačke, pozvao u reprezentaciju, da li ste imali bilo kakav unutrašnji konflikt ili je to bila laka odluka?
"Vidite, očigledno je, odrastao sam uz brazilsku reprezentaciju, želeo sam da igram za nju, ali nas karijera ponekad odvede u smerove koje ne možemo da zamislimo.
Kada je stigao poziv, hteo sam da budem siguran da zaista neću dobiti priliku da igram za Brazil. Hteo sam da budem siguran da donosim pravu odluku. Bio sam u kontaktu sa Žoržinjom, desnim bekom koji je tada bio Dungin asistent u reprezentaciji, pa sam mu pisao. Nisam hteo da ga pitam direktno, samo sam rekao: 'E, da znaš, pozvali su me ovde, selektor me je pozvao, idem tamo u reprezentaciju'.
"Rekao je: 'Pa, druže, veoma mi je drago, čestitam, samo napred, želim ti uspeh.' (Smeje se). Za mene je to bio odgovor da, ok, verovatno neću dobiti ovu šansu u brazilskom dresu i prihvatam ovaj poziv. I prihvatio sam ga celim srcem i uvek kažem sa uverenjem da me je Nemačka usvojila i dao sam sve od sebe."
Stigli ste u Minhen da igrate za petoligaša. Da li ste razmišljali o odustajanju kada su vam prestali da isplaćuju platu sedam meseci?
"Bilo je zaista teških trenutaka. Plaćen sam veoma malo, 500 maraka mesečno, što je oko 250 evra. Živeo sam kod prijatelja koji me je tada primio, hranio i pomagao mi svakodnevno. Zatim sam proveo sedam meseci bez plate, trenirajući na snegu...
"Ipak, uprkos svim poteškoćama, nisam razmišljao o odustajanju. Povratak nije dolazio u obzir, jer zaista nisam imao budućnost u Brazilu."
Koji je bio vaš san iz detinjstva kada ste počeli da igrate fudbal?
"Moj san je bio da igram fudbal i kroz fudbal pomognem svojoj porodici. Želeo sam da mami omogućim dobar život, da joj kupim kuću. I to što sam to postigao 'rano' bilo je veoma ispunjavajuće. Sve ostalo su bile posledice.
"Naravno, želite da postižete golove, da osvajate titule i sve to, ali je to bilo i pitanje opstanka, znate? Pitanje uspeha bilo je pomešano sa željom da svojoj porodici obezbedim budućnost."
Da li ste imali veoma teško detinjstvo?
"Potičem iz siromašne porodice. Moj otac je, nažalost, imao problem sa alkoholom i više puta je hospitalizovan. Mama je radila kao čistačica i činila sve što je mogla da nas podigne i pruži nam najbolje. A mi smo pokušavali da joj uzvratimo tako što smo bili dobri u školi, a fudbal je za mene bio izlaz da se osetim vrednim i da stvorim put ka boljoj budućnosti za nju."
Kada ste igrali u nižim ligama u Brazilu, putovali ste kroz veoma opasne delove Sao Paula. Zar igrač koji prođe kroz to ne oseća pritisak kada uđe u punu Alijanc arenu?
"To je druga vrsta pritiska, zar ne? (U elitnom fudbalu) To je super pozitivan pritisak. Igrao sam tamo u Sao Migel Paulisti, Ermelino Mataracu, Itaim Paulisti. Sećam se jedne utakmice, postigao sam sjajan gol levom nogom iz ugla, ali to je bilo usred favele, pa sam bio srećan što sam pobedio, što sam postigao gol, ali i srećan što odlazim zbog opasnosti.
"Igrao sam negde drugde, vodili smo 4-0 i momci tamo su rekli: 'Hej, druže, prestani da daješ golove, dobro je, 4-0, ponižavaš nas.' Šta sam rekao? 'Izvinite', zar ne? (smeje se).
"Sve ovo nas oblikuje. U profesionalnom fudbalu je drugačiji pritisak, ali ste na stadionu, na savršenoj travi, igrate pred 50.000 ljudi. Naravno da postoji pritisak; naravno da ne želite da grešite, ali govorimo o semenu koje ste tada posejali.
"Sada to žanjete i moći da igrate tamo, moći da osvajate trofeje je neprocenjivo. Dakle, to su različiti pritisci, rekao bih."
Da li današnji brazilski igrači ne znaju kako da se nose sa ovim pritiskom?
"Mislim da nedostaje svest o tome kakav bi bio život bez ovog pritiska.
"Nemati ovaj pritisak značilo bi igrati u nižim ligama, ili ne pobediti, značilo bi biti na mnogo nižem nivou. Morate prepoznati da je zaista privilegija biti tamo i raditi ono što morate. Naravno, danas postoje i drugi faktori; igrači odrastaju uz društvene mreže, pa sa 12, 13 godina treba da budu sledeći Pele, sledeći Ronaldinjo Gaćo, sledeći Nejmar, tako da postoji pritisak od malih nogu.
"Danas se iznenadim kada neki igrači govore o 'prevelikom pritisku'. Naravno, pritisak je uvek prisutan. Utakmica bez pritiska trenera, navijača, medija gubi čaroliju."
Koji je najveći pritisak sa kojim ste se suočili u karijeri?
"Možda najveći pritisak u utakmici za mene, gde sam bio srećan što sam pobedio, bila je protiv Gane na Mundijalu. Dobili smo prvu utakmicu protiv Australije, izgubili drugu protiv Srbije, i da smo izgubili od Gane, to bi bio prvi put da Nemačka ispadne u grupnoj fazi na Svetskom prvenstvu.
"Počeo sam tu utakmicu kao starter, jer je Klose dobio crveni karton protiv Srbije, i čoveče, bilo je preko 90.000 ljudi na stadionu, milijarda ljudi je gledalo širom sveta, svi su mislili: 'Hoće li Nemačka prvi put ispasti u grupnoj fazi?' Sećam se da sam ulazio na stadion sa slušalicama, muzika je grmela, i pričao sam sebi: 'Ovo je normalna utakmica, idi unutra, to je ono što si radio celog života.'
"Ali morate da pripremite um, ne smete dozvoliti da emocije preovladaju, jer inače nećete moći da odigrate tu utakmicu, da prevaziđete taj pritisak. Moći da pobedite i odete u sledeću fazu je nešto što vas čini dovoljno jakim da se suočite sa mnogim drugim situacijama."
Da li je viđanje vaše majke na stadionu na Svetskom prvenstvu bilo gotovo jednako veliko dostignuće kao i gol?
"Bio je to emocionalni tobogan. Prvo biti na užem spisku za Mundijal, zatim biti pozvan, moći da igram, uđem u utakmicu, postignem gol na Svetskom prvenstvu, i na pola puta sam se povredio i propustio ključne utakmice protiv Engleske, Argentine i Španije.
"Ali čak i sa povredom – slomio sam rebro, što je nažalost otkriveno tek mnogo kasnije – rekao sam: 'Pa, treće mesto, igraću.' Mama, braća i tata su čak bili na stadionu. Sećam se ulaska, postrojavanja sa timom pre himne i razmene pogleda sa njima.
"Taj trenutak me je zaista obeležio. I danas je prevelik da bih ga rečima opisao."
Kada se osvrnete na Mundijal 2010, šta vam prvo pada na pamet?
"Osim gola koji sam postigao protiv Australije, naravno, vuvuzela. Takođe, zarazne pesme, teme sa Svetskog prvenstva, koje su zaista prenosile atmosferu i osećaj sa Mundijala.
"I, naravno, gol protiv Australije, na utakmici koja je završila 4-0 za Nemačku u prvom meču, nešto je što će zauvek ostati urezano u mom sećanju."
Da li je vuvuzela smetala igračima na terenu? Ili samo gledaocima?
"Previše, bilo je užasno, stvarno. Niste mogli da pričate; niste mogli da čujete informacije. Zamislite, niko ne može neprekidno da duva u vuvuzelu, ali između, to je bio kao jedan neprekidni zujanje, i to je bilo zaista iritantno."
A kada se setite Bundeslige 2007, poslednje koju je osvojio Štutgart, koja vam je prva uspomena?
"Sećanje na poslednju utakmicu, pobedu, stadion koji je eksplodirao. Gubili smo 1-0 od Kotbusa. Preokrenuli smo meč i navijači su, posle 15 godina, slavili titulu, izašli smo u otvorenim kolima kroz grad, više od 200.000 ljudi..."
Danas Bundesliga počinje, a već znamo ko će biti šampion. Nije li to problem za ligu i kako se to može ispraviti?
"To je neosporan problem za ligu. Mislim da postoji i druga strana Bajernove snage. Ostali klubovi takođe ne rade savršeno. Savršeno u smislu: 'Biću tu, ako Bajern napravi propust, ući ću'. Bajern je napravio nekoliko propusta poslednjih godina; klubovi nisu uspeli da ih iskoriste. Postoji preterano poštovanje prema Bajernu. Danas se čini da timovi slave poraz od samo jednog gola.
"Mislim da pored Bajernove snage, potrebna je veća hrabrost klubova. I zapravo, ne vidim način da se ispravi Bajernova hegemonija, jer mislim da ne treba postavljati pravila ili slične stvari da bi se veštački oslabila ekipa. Ljudi pričaju o ograničenju plata da bi se liga izjednačila, ali gubite prostor u Evropi, na primer.
"Fudbal živi od iznenađenja, i nadamo se da će biti još iznenađenja u narednim godinama. Leverkuzen je pokazao kako se to radi pre dve godine i nadam se da će se pojaviti još koji klub."
Da li vidite nemačku reprezentaciju spremnom za ovaj Mundijal?
"Nemačka se još uvek snalazi, iz više razloga, neki povređeni igrači, neki van forme. Kvalifikacije za Mundijal nisu išle kako su svi očekivali. Vidim Nemačku kao drugog favorita. Verujem da imaju talentovane igrače, da tim može da im zadaje muke ako se uklope i pronađu idealnu formaciju da igrači pokažu svoje kvalitete."
Koji nemački igrač bi mogao da bude iznenađenje na Mundijalu?
"Mislim da je veliko iznenađenje, koje više i nije tako veliko, Lenart Karl iz Bajerna. Mladi talenat koji, i za Bajern i za reprezentaciju, ulazi u igru sa ličnošću, kvalitetom u levoj nozi, ide jedan na jedan. On ima ono što svetski fudbal danas treba, a i Nemačkoj je potrebno."
Koje je bilo najgore iskustvo koje ste imali sa Feliksom Magatom, bivšim trenerom Štutgarta koji je postao legendaran po svom vojničkom stilu?
"Imao sam samo probleme sa njim (smeje se). Bila je to drugačija škola. Bio je fizički pritisak jer smo trenirali veoma, veoma naporno, i psihološki pritisak.
"Trenirali ste ujutro, niste znali da li ćete trenirati popodne ili ne. Probudili biste se u 7.30 ujutro, otišli na trčanje, niste znali koliko ćete trčati, kojom brzinom.
"Ponekad biste napravili krug, pa biste bili na povratku, a onda biste morali da uradite još jedan krug. Bilo je to vredno iskustvo, naučiti da pomeram granice, ali je bilo dobro za godinu dana (smeje se). To su metode koje danas više ne bi funkcionisale."
Da li gajite naklonost prema Palmeirasu jer ste tamo proveli vreme?
"(Smeje se) Verovatno već znate odgovor po mom smehu. Naklonost prema Palmeirasu bi bila preterana. Prvo, jer su me pustili. Drugo, u to vreme sam se već potrudio da tamo igram tri godine kao korintijans. Korintijanstvo sam nasledio od oca. Navijam za Korintijanse kad god mogu."
Pridružili ste se Palmeirasu na početku Parmalat ere. Da li vam se neka od zvezda tog tima istakla?
"Stigao sam baš u vreme tranzicije. Zapravo, mislim da smo uzeli ostatke dresova koji nisu bili Parmalat da igramo za mladi tim. Sećam se da smo igrali u potpuno zelenim dresovima.
"Imam priču koju sam uvek pokušavao da primenim kasnije. Neki igrači koji nisu imali najbolju ishranu uvek su odlazili po lek u Palmeirasov trening centar. I dok sam tamo čekao, svi igrači su prolazili pored.
"Sećam se jednog dana, bilo je ujutro, čekali smo i nekoliko igrača je prošlo, sve zvezde tog vremena. Sećam se da je veoma malo igrača reklo dobro jutro nama. A jedan od njih je bio Antonio Karlos Zago, štoper.
"To mi je ostalo u sećanju. Nisam bio ljut na one koji nisu pozdravili, ali oni koji jesu ostali su zauvek obeleženi. Kada sam postao profesionalac, trudio sam se da to radim, da obraćam pažnju na navijače, na mlađe igrače, kako bih i ja možda bio zapamćen u budućnosti."