EKSKLUZIVNO: Direktor Udinesea Nani se priseća potpisivanja Baggia, otkrivanja Hamsika i još mnogo toga
Vi ste bili taj koji je otkrio Andreu Pirloa i sastavio vrlo zanimljiv tim u Breshiji u prošlosti...
"O da. To je upravo mesto gde se sve započelo. U to vreme, imali smo Pirloa, Robertu Baggia, Pepa Guardiolu, Luku Tonia, Iglija Tarea, Danielea Boneru i mnoge druge u istom timu. Takođe smo imali vrlo mladog igrača iz Slovačke: Mareka Hamsika. Uradili smo odličan posao tada, i zaista sam se zabavljao."
Sećate li se priče o dolasku Hamsika u Breshiju?
"Da. Gledali smo turnir za mlade, i on je igrao sa drugom ekipom svog kluba.
"Uvek kažem da otkrivanje velikog igrača nije samo u tome da si jedini koji vidi talenat, jer kad je igrač poseban, svi ga mogu primetiti. Ključ je stići pre drugih. Tako funkcionišu sistemi omladine u Udineseu i Votfordu: planiramo putovanja da stignemo prvi. To se desilo sa Marekom, i tako se dešava sa igračima koji dolaze ovde sada preko sistema omladine porodice Pozo."
Sa igračima poput Hamsika ili Pirloa, da li je to ljubav na prvi pogled, gde jednostavno osetite da je nešto posebno tu?
"Ne, ne. Ponekad odete da pogledate igrača jer vas neko iz mreže omladine pozove.
"Morate shvatiti da je ranije omladina bila potpuno drugačija. Sada imate aplikacije poput Wyscouta, svako može da gleda svakog iz svakog ugla u svetu. Pre, morali ste da istražujete i putujete. Kad ne radite sa klubom koji može da potroši ogroman novac, morate biti kreativni. Svi veliki klubovi gledaju međunarodne turnire za U-17 ili U-19 i svetska prvenstva. Da biste se takmičili, vaša selekcija turnira i način omladine mora da bude drugačiji."
Govorimo o klubovima sa manjim resursima, kako ste ubedili Baggia i Guardiolu da se pridruže Breshiji?
"Sa Baggiom, imali smo sreće. On je hteo da dođe k nama da završi karijeru blizu svog doma u Vicheci, a Breshija je bila u Seriji A dok Vicheca nije.
"Kada smo potpisali Robertu, sve je postalo lakše. Čak i potpisivanje Pepa Guardiole. Kad imate dva od najboljih igrača na svetu, čak i ako su tada bili iskusni, lako je ubediti ostale. Oni su bili veliki šampioni i van terena. Sećam se da je Pep Guardiola vozio da pokupi igrače iz omladine i dovozi ih na trening. Možete li zamisliti? Zamislite da ste devetogodišnjak u autu sa bivšim kapetanom Barselone! Kakav lik!
"Isto je ovde u Udineu. Mnogi veliki igrači su prošli kroz Udinese: Aleksis Sanches, Marsio Amoroso, Samir Handanović. U januaru, potpisali smo dva vrlo talentovana mlada igrača, Huana Arizalu i Branimira Mlačiča. Obojica su bila u kontaktu sa vrhunskim klubovima.
"Ne možemo se takmičiti nudeći više novca, ali mladi igrači znaju da u Udineseu ili Votfordu imaju pravu šansu da igraju. Pronalazimo talenat, poboljšavamo njihovu kvalitetu, a onda oni često idu u gigante. Posao za obe strane."
Da li je omladina više kancelarijski posao danas, ili još uvek gledate uživo utakmice omladinskih timova?
"Kada gledate uživo, vidite ličnost, vidite više. Možete videti kvalitet na videu, ali putujete da sretnete igrača i shvatite njihovo ponašanje i karakter. Ličnost i mentalitet su ponekad važniji od tehničkog kvaliteta."
Imate li primer igrača čiji tehnički kvalitet možda nije bio najviši na početku, ali čiji karakter je bio tako jak da je stigao na vrh?
"Jedan je Hamsik. Apsolutno. Kada je imao 15 godina, njegov mentalitet je bio kao kod tridesetogodišnjaka. Drugi je već pomenuti, Mlacić, koga smo upravo potpisali. Ima 18 godina, ali njegov mentalitet je muževan. Način na koji vas gleda u oči i pitanja koja postavlja, shvatate da ima X faktor.
"Takođe sam imao suprotno: pozvao sam igrača u klub, a onda odlučio da ga ne potpišemo zbog njegovog ponašanja ili načina na koji se ponašao prema drugima."
Potpisivanje je jedno, ali razvoj je drugo. Kakva je tajna Udinesea za tako dobar razvoj igrača i njihovu prodaju u veće klubove?
"Uvek kažem svom timu da naš posao počinje u trenutku kada potpišemo igrača. Svi misle da je teži deo gotov kada se dogovor završi, ali tu počinje upravljanje i razvoj.
"Kada nemate ogroman budžet, svaki igrač mora da postane igrač. Svaki evro se računa. Ne smete praviti greške. Udinese ide ka svojoj 32. uzastopnoj sezoni u Seriji A. Samo nekoliko drugih timova je to uradilo, i mi se takmičimo sa gigantima. Moramo paziti na svaku sitnicu."
Kakav je vaš adut kada razgovarate sa igračem u poređenju sa gigantima poput Intera ili AC Milana?
"Igralište i naša istorija.
"Ako pogledate listu igrača koji su prošli kroz nas, lako je predstaviti projekat. Uzmi na primer Nikolu Zanijola. Igrao je za Galatasaraj, Romu, Atalantu, Aston Vilu. Javno je rekao da u Udineseu svi stavljaju u položaj da date najbolje od sebe.
"Mi smo mali grad sa 100.000 ljudi, takmičimo se sa gradovima od pet miliona. Naša kvalitet je organizacija: trening, hrana i prevencija povreda. Za nas, povređeni igrač mnogo znači jer nemamo ogroman tim."
Vi ste deo vrhunskog fudbalskog sveta trideset godina. Da li se oslanjate na moderne duboke analize i statistike, ili još uvek pitate instinkt?
"Brinemo se o statistikama, ali imamo ljude poput gospodina Pozza, Andreje Karnevala i mene koji ovo rade 30 godina, kao što ste pomenuli. Imamo iskustvo.
"Koristimo statistike da stvorimo fizički avatar za svaku poziciju, tražimo specifične sposobnosti. Ali postoje stvari koje ne možete proveriti iz statistika. Statistike Mareka Hamsika sa 15 godina nisu postojale jer još nije mnogo igrao! Tu ulazi instinkt omladinca."
Koliko omladinaca imate na terenu širom sveta?
"Nije bitno koliko ih imate, već koliko su dobri. Više volim da radim sa malim brojem. Delimo informacije između dva kluba (Udinese i Votford). Ponekad igrač ima karakteristike koje bolje odgovaraju engleskoj fudbalu nego evropskom, i obrnuto. Imamo malu, elitnu grupu koja brine o svemu."
Kada smo kratko razgovarali pre ovog intervjua, pomenuli ste da je sinergija između Udinesea i Votforda velika prilika. Zašto?
"To je 100% prilika za oba. Igrač poput Keinana Dejvsa nije super uspeo u Votfordu, ali ovde igra fantastično. Suprotno, imamo igrače poput Mamadua Dombije ili Edouarda Bovea koji su bolje uspevali u engleskom okruženju. To je saradnja koja omogućava igračima da se razvijaju na mestu koje im najviše odgovara."
Postoji li igrač koga ste posebno ponosni što ste otkrili ili razvili?
"Ponosan sam na sve njih. Bilo da je otkrivanje Hamsika sa 15 godina ili viđenje Zanijola kako igra dobro ovde i kaže nam, 'Vi mi vraćate život.' Radim sa timom ljudi koji su mnogo bolji od mene. Dobar tim je važniji od pojedinca."
Poslednje pitanje, i sa njim se vraćamo na početak. Pošto ste poznavali Pepa Guardiolu kao igrača, da li je tada bilo očigledno da će postati uspešan trener?
"Apsolutno. Sećam se da je u Breshiji već razmišljao drugačije. Bio je neverovatno inteligentna osoba. Videli ste to u načinu na koji je igrao: pre nego što primi loptu, već je znao gde ide sledeća passa. Uvek je bio nekoliko koraka ispred. Bio sam siguran da će postati trener. Ne nužno broj jedan na svetu, ali definitivno trener.
"Takođe, imao sam drugog igrača koji je postao veliki trener: Roberto De Zerbi. Biću iskren, De Zerbi je igrao kao desetka, kao Bagio. Ti igrači obično samo žele loptu da sami reše utakmicu. Guardiola je bio drugačiji, bio je u sredini, video je sve."
Da li mislite da je slučajnost što mnogi od najboljih trenera behu centralni vezni i kreatori igre?
"Ne, nije slučajnost, ali ne mislim da je to opšte pravilo. Zavisi od mozga osobe. Dino Zof je bio golman, Johan Krujf je bio desetka. Ali kada ste centralni vezni, uvek ste u sredini akcije, i ta vizija sigurno pomaže."